|
O izlascima u religiji
Pročita li se između redaka i uzme u obzir povijesni kontekst, u kojemu se manje družilo, a više radilo, u svakom području koje i nije bilo baš „zemlja mlijeka i meda“ djecu su odgajala, učila i savjetovala više majke, a manje ostali faktori. Tako, sve skupa, i najstariji religijski tekstovi pripadaju zapravo vremenima kada je Bog okrenuo leđa ljudima, a što se zapravo dogodilo?
Prvo, s nedostatkom stvari koje su stvarale veselje, a to bijaše meso životinja, pojavili su se pojedinci koji su čeznuli za lovom, i tako su nastale slike, a od sposobnosti slikarija da prepričaju stvarne situacije stvorilo se pismo. U tom revolucionarnom trenutku određene elite su svoju novo stečenu sposobnost odlučili iskoristiti, i tako je došlo do priče u „u početku (velikih sranja o.p.) bijaše slovo“. Tako su nastali „bogovi“ i „ljudi“ s druge strane, koje su po milosti „Boga“ obrađivali vrtove.
Tamo gdje nisu u milosti vojnika-vladara bili su ubijani i više izloženi gladi, bolesti i maštanjima oko koječega. U tako organizirane zajednice „bogova“ po raznim Edenima i Egiptima najviše se odlazilo i među njima i čovjek kojemu je „ljepota“ žene (koju je predstavio kao sestru ili štogod takvog) donijela mnoga dobra, a ikakvi odlazak sinova na bančenje uokolo postala je neposlušnost prema novoj vrsti bogo-oca, koji naoko upravlja stvarima. Zapravo je ukus majke taj koji je ključan u cijeloj priči. Jer da nije stočara koji je nekako izgubio ovce, a odlučio slušati volju svoje žene za boljom zdravstvenom zaštitom i svim ostalim blagodatima koje donosi boravak u Edenu u društvu bogova što bi ona ostajala uopće baš s njim?
I tada je bilo potrebno odlučiti posvetiti volju roditelja u bogovsku volju; poštovanje roditelja da djeci bude „dobro na zemlji“. Naredne genaracije dječaka i djevojčica su nekako u tom rusvaju trebali nalaziti načina kako sada organizirati vlastite živote (pokraj scena koje im priređuju roditelji). Ali ostalo je predominantno uopozorenje oca nožem i lomačom (žrtva „Bogu“), a zapravo majčina volja.
Tako je, u slici u kojoj muškarca i žene koji hoće izaći iz Edena u kojemu su „bogovi“ glavni, univerzalni savjetnike žene zapravo njena majka. Odnosno, zmija u cijeloj priči je gledano iz kuta muškarca – punica. Sve skupa, kako su roditelji prostitutke teške socijalne situacije još od vremena pisma u kojoj se treba pokoriti „volji Boga“ za teški „praroditeljski grijeh“ (jer im je nestalo ovčijeg mlijeka i šumskog meda), a otišli su po Egiptima obrađivati vrtove, odnosno na vjetrometini je čovjek izložen napadima vukova u životinjskom i ljudskom obliku; jer im je ljepše bilo po poravnatim stazama hodati, i lijepo se podavati za mnoga dobra pismenima. Onda su pismeni pored toliko robova i ratova i gubitaka bližnjih dobivali PTSP i stvorili grčku filozofiju u pokušaju da nekako opravdaju podjelu društva ne više na bogove i ljude (ovaj put su imenovali na ljude i robove), ali im to nije uspjelo (i to je već druga priča).
Kćerke, majke, punice, žene ne samo da bježe iz brda u toplo među gradove od mlijeka i meda nego su još da bi pokazale kako ne žele hodati za mlijekom i medom pokazale to i vrstom cipela koju nose.
Amen?
PS
U cijelu priču je ubačena još informacija da je netko od spomenutog svodnika ženine volje za nagradu od Boga htio puno potomaka, poput količine pijeska, broja zvijezda i sličnih događaja. Tu želju nije velika muka ispuniti. Ali da će svijet od toga postati ljepši i obrađivanje vrta bolje od stočarenja nije još jasno. Tako je priča o Kainu i Abelu koji se bore za naklonost punice još aktualna.
|